TEL: +385 (0)1 467 48 25
 

Ivan Tucić

Ivan Tucić rođen je 1889. godine. " Slikarstvo Ivana Tucića pojavilo se i oblikovalo na našim prostorima u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, u vrijeme koje je bilo obilježeno borbom za samobitnost hrvatskoga likovnog izraza, a samim time i za razvoj nacionalne moderne umjetnosti. I dok su pojedini umjetnici spomenutu samobitnost tražili na mitsko-legendarnoj nacionalnoj razini (Meštrović i 'medulićevci' Rački, Krizman i dr.), žanr-idilama i folklorno-anegdotalnoj pučkoj predaji (Mašić, Bužan, Vanka) i socijalno-kritičkom angažmanu ('zemljaši' Hegedušić, Detoni, Tiljak, Svečnjak, Vaić i dr.), Tucić je pripadao onoj skupini likovnih stvaralaca koji su, ponukani Babićevim proklamacijama u dubokoj umjetničkoj povezanosti s licem i duhom krajolika te 'čisto našem likovnom izrazu', isti tražili u prostoru nacionalnog pejzaža, preferirajući slikarski izričaj zasnovan na njegovoj preobrazbi posredstvom temeljnih likovnih postulata: kompozicije, boje i crteža. Djelujući manje ili više konzekventno u okvirima takvih shvaćanja, Tucić je svoj akademski i realistički pristup prirodi, obogatio tekovinama plenerizma i (post)impresionističkog realizma, ali i vlastitim senzibilitetom i temperamentom. Opredjeljujući se za pejzaž, kao samostalnu likovnu dionicu, svojim je djelovanjem doprinio vrijednosnoj afirmaciji čistoga pejsažnog slikarstva na našim prostorima.

Zasnovan na subjektivnom doživljaju prirode i intimističkoj impresiji viđenog, Tucićev se likovni iskaz ne prezentira kao preslik i prijepis stvarnog pejzaža, već kao njegova realistička impresija i unutarnji odslik. Zahvaljujući tome, slikar je individualizirao njegovu lokalnu boju i fakturalne vrijednosti, nerijetko mu namećući štimung ili ugođaj koji prezentira njegova najosobnija emotivno-psihološka stanja, ponajčešće osjećaje prolaznosti i sjete, klonulosti i melankolije, koju su u hrvatsku umjetnost impostirali Josip Račić i Milan Steiner i koja će u Tuciću iznaći ne toliko značajnog, ali ipak dostatno profiliranoga nastavljača. Toj zadaći podređena je i slikareva sužena i reducirana, tonski iznijansirana i ujednačena paleta sastavljena uglavnom od zagasitih smeđih, sivih i maslinastozelenkastih tonova. Slikajući pejzaž u razna godišnja doba te ozračju sezonskih i dnevnih atmosferskih mijena, Tucić je posebnu pažnju posvećivao tonskim gradacijama i karakteru prirodne svjetlosti, koju definira i stupnjuje bojom. Unatoč povremenoj utopljenosti pejzaža u svjetlosnu izmaglicu, integritet prirodnih oblika i čvrstina njihovih formi u Tucićevim krajobrazima nikada nije ugrožena ni upitna. Osim spomenutih, poezijom običnog i jednostavnog svijeta prožetih pejsažnih realizacija, pogotovo onih riječne i bregovite motivike, cjelovitiji uvid i primjerenu interpretaciju zaslužuju i pojedine portretne realizacije, zasnovane na prezentaciji karakternih, a ne samo fizionomijskih odlika ličnosti.

Nesumnjivo je kako je bolest, koja je sudbinski prekinula Tucićev kreativan kontinuitet i reducirala njegovu umjetničku snagu, dovela do vrijednosnih oscilacija u njegovu slikarskom opusu. Bez obzira na to, pojedine portretne i pejsažne Tucičeve realizacije, stilski profilirane u rasponu od tamnoga akademskog slikarstva preko polikromatizma 'šarene škole' do čistoga i štedljivoga crno-sivoga tonskog slikarstva 'minhenovaca', zaslužuju mjesto u vrijednosnoj reviziji i animaciji hrvatske likovne moderne.

One upotpunjuju panoramičnu sliku nacionalnog likovnog korpusa i predstavljaju segment bez kojeg njegova polivalentna cjelina, ne bi bila potpuna ni objektivna." Tekst iz kataloga autora izložbe dr. Boris Vrge.

Ivan Tucić umro je 1965. godine.

Trenutno nemamo radova ovog autora.