TEL: +385 (0)1 467 48 25
 

Juraj Škarpa

Juraj Škarpa rođen je 29. studenog 1881. godine u Starom Gradu, na Hvaru. Počeo je kao izučeni drvodjelja. Osim zanatskih zadataka, već od malih nogu privlačila ga je skulptura. Tijekom službe u ratnoj mornarici izrađuje drvenu skulpturu sv. Jurja, koja je privukla pozornost austrijskog ministra Leona Rittera von Bilinskog, koji se slučajno zatekao na brodu Split na kojem je Škarpa službovao. On je mladom Škarpi savjetovao da se upiše na umjetničku školu u Splitu, a isto to mu je kasnije, savjetovao i sam Emanuel Vidović. Škarpa prihvaća izazov i tu dvogodišnju umjetničku školu, završava 5. srpnja 1913.

Već prije dovršetka Škarpina naukovanja iz Beča u Split 1912. dolazi referent ministarstva prosvjete, koji Škarpi nudi nastavak studija u Beču, što mladi umjetnik oduševljeno prihvaća. 1913. godine započinje njegova prva godina studija u Beču.

Škarpini bečki dani u početku su protjecali u materijalnoj oskudici, no kada je dobio redovitu potporu Ministarstva prosvjete i dodatnu stipendiju za siromašne studente Hrvatskog potpornog društva, studij počinje doživljavati kao idilu. Na kraju školske godine 1914. profesor Breitner ga zove da preko ljeta ostane u Beču i honorarno radi kod njegova kolege, no Škarpa, to odbija i vraća se u zavičaj. Već sljedeće jutro po njegovu dolasku kući, Stari Grad je osvanuo oblijepljen pozivima za mobilizaciju, te kipar mora otići u Pulu gdje će sljedeće tri godine istovarivati ugljen za ratne brodove. U ožujku 1917. premješten je u Mornarsku oficirsku školu u Beču, što mu je u prvi mah dalo nadu u okončanje njegovih ratnih stradanja.

No došavši u Beč, prijestolnicu zatječe na rubu gladi i očaja. Ipak, bivša gazdarica ga je razveselila pismom Ministarstva prosvjete koje mu je odobrilo stipendiju i za sljedeću godinu. Škarpa tada posjećuje svojeg profesora Breitnera, koji mu je predložio da se, čim bude razvojačen, vrati na Akademiju. Škarpa se u baraci u kojoj je službeno trebao popravljati sanduke latio kiparskog alata kojeg mu je sačuvala gazdarica, i tada nastaju prva njegova izvorna djela: Stidljivost, Ribar i Radnik, koja nažalost nisu sačuvana, ali nam njihove fotografije jasno navješćuju uzlet Škarpina neospornog kiparskog talenta.

Po svršetku rata, umjesto da nastavi studij u Beču, Škarpa se vraća u Zagreb, čiji je kulturni život u to doba, balansirao između malograđanštine i krajnjeg primitivizma. Škarpa se tome nije nadao, pa je, kada je shvatio kakvu je grešku učinio, ogorčeno zapisao je da je žrtvovao bečku stipendiju da bi došao u domovinu, a tu ga je dočekao očaj. U Zagrebu mu je ipak priznato školovanje na Kunstgewerbeschule, ali je s punih 38 godina ponovno morao sjesti u školske klupe i krenuti iz početka. Hranio se u javnim kuhinjama, prijateljevao sa slikarom iz rodnoga Staroga Grada Jurjem Plančićem s kojim je, kako je zapisao, više razgovarao o dobrom ručku, nego o umjetnosti.

U 39. godini, 18. srpnja 1920. napokon je diplomirao, te na preporuku svojeg profesora Roberta Frangeša Mihanovića u tvornici Samoborka dobiva posao na korekciji uvoznih nadgrobnih spomenika, te tu upoznaje Mariju Prebeg koju će oženiti 1923.

Nakon Drugog svjetskog rata, Škarpa zbog svojeg predratnog angažmana na crkvenim narudžbama ponovo postaje nepoćudan. Najbolji dokaz tome je činjenica da je odluka da spomenik palom borcu u njegovu rodnom Starome Gradu izvede Škarpa ubrzo poništena te odmah potom dodijeljena Kosti Angeliju Radovaniju, koji u svojem curriculumu nije imao sakralna ostvarenja. To je Škarpu toliko pogodio da ga je ubrzo nakon primitka te vijesti udarila kap od čijih je posljedica sedam mjeseci kasnije umro.

Juraj Škarpa umro je 31. prosinca 1952. godine u Zagrebu.

Prikazano 1 do 1 od 1 (1 stranica)